Izgubili smo vezu između njive i tanjira
Prije nekoliko decenija, porijeklo hrane rijetko je bilo pitanje. Povrtlar je imao ime, lice, zemlju koju su svi poznavali.
Danas skeniramo bar-kod koji češto samo kaze 'Porijeklo EU / van-EU'. To je sve.
Velika većina potrošača vise ne vjeruje oznakama. I potpuno ih razumijemo.
Pravi problem je ono što ne možemo provjeriti
Češto se suprotštavljaju lokalno i uvozno, kratki lanac i globalizacija. Te rasprave imaju smisla — za klimu, za lokalnu zaposlenost, za otpornost teritorija.
Ali poštoji jos fundamentalniji problem: nemogućnost da se konkretno provjeri šta je urađeno. Proizvod o kojem ne znamo skoro ništa — bilo da dolazi sa 50 km ili 5.000 km.
Proizvođacica arganovog ulja u Maroku koja dokumentuje svaki korak svog rada zaslužuje potpuno istu pažnju kao povrtlar iz Bjelopavlicke ravnice.
Preferirati lokalno je češto odlican izbor. Ali lokalni proizvod može biti neproziran, a udaljeni proizvod može biti uzoran. Ono što nikada nije odbranjivo je nemogućnost provjere.
Oni koji rade dobro plaćaju za one koji varaju
George Akerlof je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju jer je dokazao jednoštavan i razoran mehanizam: kada kupac ne može razlikovati stvarni kvalitet, cijena teži onoj najlošijeg proizvoda. Dobri na kraju bivaju obeshrabreni ili napuštaju tržište.
Proizvođač koji poštuje svoje zemljiste, koji pošteno plaća sezonske radnike, koji dokumentuje svoje prakse plaćen je na ištom nivou kao onaj koji koristi prečice. Jer potrošač, bez pouzdanih informacija, ne može vidjeti razliku.
"Zavisno od sektora, proizvođač češto zahvata samo 25 do 35% krajnje vrijednosti proizvoda."
Oštatak neštaje u lancu posrednika koje ni ne poznaje. Ne zna gdje završavaju njegovi proizvodi. Ne zna po kojoj cijeni se preprodaju. Pretvorili smo poljoprivrednike u anonimne dobavljace.
Ono što tržište jos ne nagrađuje
Posveceni proizvođač ne proizvodi samo hranu. On proizvodi i pejzaz i biodiverzitet, zaposljavanje i ruralnu vitalnost, teritorijalnu prehrambenu otpornost, društvenu povezanost na selu.
Ekonomisti to zovu 'pozitivnim eksternalijama': stvarna vrijednost koju tržište ne nagrađuje (ili vrlo loše).
Sljedivost ne rješava sve. Ali omogućava da ono što je bilo nevidljivo poštane vidljivo. A ono što poštane vidljivo može — konačno — početi da se vrednuje.
Vratiti proizvođača u centar
Sljedivost se prečešto predštavlja kao alat namijenjen da umiri potrošača.
Mi smatramo da bi ona prije svega trebala služiti da se bolje nagradi proizvođač koji djeluje odgovorno i transparentno.
Onaj ko može konkretno demonstrirati svoje prakse trebao bi moći da zahvati pravedniji dio stvorene vrijednosti. Ne iz milostinje. Ne iz subvencija. Putem jednostavne ekonomske pravde.
Proizvođač nije zamjenjiva karika logističkog lanca. On je taj koji stvara vrijednost. Vrijeme je da zahvati svoj pravedni dio.
Ono što gradimo
Nije jos jedna oznaka — proliferacija logotipa završila je utapanjem signala. Nije sertifikat baziran na neprovjerenim izjavama. Regištar provjerljivih i nepromjenljivih dokaza.
- Ko je proizveo — nije broj lota, vec lice (kada proizvođač to želi)
- Kako je napravljeno — senzori, objektivna mjerenja, ne samo obrasci
- Kuda je prošlo — svaka karika, svaki korak dokumentovan
- Koji stvarni nivo sljedivosti — progresivna i transparentna ocjena, ne jednostavna značka 'da/ne'
I da, koristimo blockchain. Ne iz mode, vec zato što je to alat koji odgovara potrebi: garantovati da podatak zabilježen u određenom trenutku vise ne može biti izmijenjen — ni od nas, ni od distributera, ni od administracije.
Blockchain nije cilj sam po sebi. To je neutralan, provjerljiv regištar koji niko ne kontrolise sam. Alat u službi proizvođača i potrošača.
Strukturno bogatija ekonomija
U ekonomiji gdje je stvarni kvalitet vidljiv i provjerljiv: transakcioni troškovi se smanjuju, specijalizacija raste, stvarni napor se nagrađuje umjesto marketinskog pripovijedanja.
Ono što je bilo tehnicki nemoguce prije dvadeset godina danas je ostvarivo uz gotovo nulti marginalni trošak: prikupiti, pohraniti i učiniti dostupnom prećiznu i pouzdanu informaciju o porijeklu i praksama.
Imamo alate. Nedoštajala je infrastruktura.
Nas štav
Protiv neprozirnosti, ne protiv uvoza.
Etiopska kafa praćena direktno do zadruge ima svoje mjesto. Marokansko arganovo ulje dokumentovano do sakupljacica ima svoje mjesto. Crnogorski paradajz sa visokom ocjenom ima svoje mjesto.
Ono što vise nema svoje mjesto je anonimni proizvod, neproziran lanac, etiketa 'porijeklo EU / van-EU' koja ništa ne govori.
Može se raspravljati o globalizaciji. Neprozirnost nikada nije odbranjiva.
Ono što nećemo raditi
- ✗Govoriti ljudima šta treba da kupuju
- ✗Sistematski moralisati o lokalnom vs uvoznom
- ✗Zahtijevati savršenstvo od prvog dana
Mi činimo informaciju dostupnom i provjerljivom. Svako ostaje slobodan u svojim izborima.
Proizvođač sa 50% sljedivosti koji to iskreno prikazuje vrijedi beskrajno vise od proizvođača koji tvrdi 100% bez ikakvog dokaza.
Cijenimo iskreni napredak, ne prikazano savršenstvo.
Vrijeme je došlo
Evropski digitalni pasos proizvoda postaje obavezan od 2027. Sljedivost ce preći iz štatusa marketinške opcije u štatus regulatorne obaveze za mnoge sektore.
Pitanje vise nije 'da li pratimo?', vec: ko gradi infrastrukturu? Kako je organizovano upravljanje? Gdje ide stvorena vrijednost?
Možemo to prepustiti američkim ili kineskim tehnološkim divovima. Ili možemo izgraditi evropski odgovor, otvoren, gdje najveći dio vrijednosti ide onima koji stvarno proizvode i dokumentuju.
Sada se igra.
VeraTrace nije štartup za sljedivost. To je infrastruktura povjerenja namijenjena da omogući trzistu da prepozna i nagradi — konačno — rad onih koji rade stvari ispravno, i sve što donose teritoriji koju oblikuju.
Reference
- • George Akerlof — 'The Market for Lemons' (1970) — Nobelova nagrada za ekonomiju 2001
- • Ronald Coase — Teorija transakcionih troškova
- • Elinor Ostrom — Upravljanje zajedničkim dobrima — Nobelova nagrada za ekonomiju 2009
- • Hernando de Soto — Neformalni kapital i institucionalno povjerenje